U globalnom energetskom krajoliku, Permski bazen u Sjedinjenim Državama, sa svojim obilnim rezervama nafte i snažnim proizvodnim kapacitetom, postao je ključna pokretačka snaga za američko gospodarstvo i važno jamstvo za sigurnost nafte u zemlji.
Permski bazen, poznat i kao zapadnoteksaški bazen, nalazi se u zapadnom dijelu Teksasa i jugoistočnom dijelu Novog Meksika u Sjedinjenim Državama. To je veliki sedimentni bazen koji je poznat po bogatoj proizvodnji nafte. Bazen je formiran tijekom razdoblja perma i trijasa i nekoć je bio morski bazen povezan s ogromnom deltom, pokrivajući tri međusobno povezane, ali različite zone slijeganja: Midland, Delaware i Marfa, s ukupnom površinom od približno 190 000 četvornih kilometara, usporedivom s onom u provinciji Hebei u Kini.
Nafta je prvi put otkrivena u permskom bazenu 1920. godine, a tri godine kasnije, bušotina Santa Rita No. 1 izlila je industrijsku naftu, označavajući početak naftnog procvata u bazenu. U 1970-ima je proizvodnja nafte u bazenu dosegla vrhunac, s godišnjom proizvodnjom od 740 milijuna barela (oko 100 milijuna tona), gotovo dvostruko više od naftnog polja Daqing na svom vrhuncu. Međutim, nakon 1970-ih, proizvodnja nafte u SAD-u dosegla je vrhunac i opadala iz godine u godinu, a Permski bazen nije bio imun na ovaj trend. U isto vrijeme, otkrića nafte na Bliskom istoku nastavila su se povećavati, a središte svjetske proizvodnje nafte pomaknulo se iz Amerike na Bliski istok, čineći odnos između zapadnih zemalja i Bliskog istoka sve složenijim.
Nakon 2005. godine, revolucija iz škriljevca donijela je novu vitalnost američkoj naftnoj industriji, a Permski bazen također je iskoristio ovu priliku za brzo povećanje proizvodnje nafte do vrhunske razine iz 1970-ih. Od 2007. proizvodnja nafte u bazenu nastavila se povećavati, dosegnuvši 1,59 milijuna barela dnevno prije pada cijena nafte u lipnju 2014. Većina povećanja američkih operacija bušenja nafte bila je koncentrirana u permskom bazenu. U ožujku 2017. bazen je postavio rekord od više od 500 novih dozvola za bušenje izdanih u jednom mjesecu, pri čemu se broj novih mjesečnih dozvola za bušenje povećao za 280% od prosinca 2015. do ožujka 2017. Oporavak proizvodnje nafte u Sjevernoj Americi uglavnom se oslanja na Permski bazen, a trenutna proizvodnja nafte vratila se na svoju vrhunsku razinu.
Posljednjih godina Permski bazen postao je glavni pokretač rasta proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama. Godine 2010. dnevna proizvodnja nafte u permskom bazenu iznosila je približno 1 milijun barela, dok je dnevna proizvodnja nafte u Sjedinjenim Državama bila manja od 6 milijuna barela. Međutim, u narednim godinama proizvodnja nafte u permskom bazenu značajno se povećala, postavši ključni pokretač rasta proizvodnje nafte u SAD-u.
Prema istraživanju tvrtke Rystad Energy, stopa rasta proizvodnje nafte u permskom bazenu Sjedinjenih Država premašit će onu u Iraku u sljedeće dvije godine. Očekuje se da će se dnevna proizvodnja nafte u permskom bazenu (uključujući i konvencionalnu i nekonvencionalnu) ove godine povećati za gotovo 1 milijun barela, s 4,7 milijuna barela na 5,6 milijuna barela, te će se dodatno popeti na 6,5 milijuna barela 2023. U međuvremenu, očekuje se da će se dnevna proizvodnja nafte u Iraku ove godine povećati za oko 600 000 barela i za 400.000 barela 2023. Od 2020. godišnja proizvodnja nafte u permskom bazenu premašila je iračku, a očekuje se da će se jaz između to dvoje povećati u sljedeće dvije godine. Godine 2022. proizvodnja nafte u permskom bazenu premašit će zajedničku proizvodnju Norveške i Brazila (približno 4,8 milijuna barela dnevno). Očekuje se da će do 2023. Permski bazen činiti oko polovicu američke proizvodnje nafte (13,2 milijuna barela dnevno).
Oko 2005. godine pojava nafte iz škriljevca i primjena tehnologije hidrauličkog frakturiranja značajno su smanjili troškove vađenja nafte u permskom bazenu. Scott Sheffield, predsjednik Pioneer Natural Resources, jednom je rekao: "Sjedinjene Države imaju-najjeftinije rezerve nafte na svijetu!" Čak i kad je cijena nafte pala na oko 25 dolara po barelu, američki proizvođači nafte i dalje su mogli ostvarivati profit, dok je prije proizvodni trošak nafte u Sjedinjenim Državama bio oko 36 dolara po barelu. To je Sjedinjenim Državama dalo samopouzdanje da se natječu sa Saudijskom Arabijom i Rusijom na naftnom polju.
Cijena vađenja nafte u Rusiji je 17 dolara po barelu, au Saudijskoj Arabiji najniža je u svijetu, ispod 3 dolara po barelu. Glavni razlog niske cijene vađenja nafte u permskom bazenu je bogat sadržaj nafte u regiji, jednostavno vađenje i kontinuirani napredak u tehnologiji vađenja. Glavni slojevi-koji proizvode naftu u bazenu su brojni, debeli i imaju visok sadržaj nafte. Vertikalno, postoji više od 10 ciljanih slojeva kao što su Spraberry, Wolfcamp i BoneSpring, a sam sloj Wolfcamp sadrži više-slojeva koji proizvode naftu kao što su Wolfcamp A, Wolfcamp B, Wolfcamp C i Wolfcamp D. Što se tiče debljine, slojevi-koji proizvode naftu u permskom bazenu dosežu 1300 do 1800 stopa, dok oni u naftna polja Bakken i Eagle Ford su oko 10 do 120 stopa, odnosno 150 do 300 stopa.
Potencijalni naftni slojevi u permskom bazenu koji se mogu iskoristiti iznose 47 000 milja, s tehničkim rezervama sirove nafte koje se mogu obnoviti od 24,6 milijardi barela, 79 trilijuna kubičnih stopa prirodnog plina i 6,3 milijarde barela gasa plina. Među njima, slojevi Spraberry i Wolfcamp imaju najveće tehničke iskoristive rezerve. U svibnju 2017. istraživanje je pokazalo da su rezerve koje se mogu obnoviti u permskom bazenu dosegnule 4,2 milijarde barela sirove nafte i 310 milijuna tona prirodnog plina. Prema izvješću Geološkog instituta SAD-a u studenom 2016. tehnički nadoknadivi resursi sloja škriljevca Wolfcamp u pod-bazenu Midland Permskog bazena dosegnuli su samo 20 milijardi barela sirove nafte, 1,6 trilijuna kubičnih stopa prirodnog plina i 1,6 milijardi barela kondenzata prirodnog plina. Prema procjenama Wood Mackenzieja i PXD-a, preostala nadoknadiva količina u permskom bazenu iznosi čak 150 milijardi barela. Stručnjak za industriju nafte iz škriljevca rekao je da će proći najmanje 25 godina prije nego što se naftne bušotine u Permskom bazenu u Sjedinjenim Državama počnu iscrpljivati.
Godine 2005. revolucija nafte i plina iz škriljevca i pojava tehnologije horizontalnog frakturiranja pomladili su permski bazen, omogućivši vađenje nafte prethodno zarobljene u škriljevcu i značajno smanjivši troškove vađenja. Kao rezultat toga, proizvodnja sirove nafte ponovno je porasla. S povećanjem domaće proizvodnje sirove nafte, Sjedinjene Države počele su povećavati svoj izvoz nafte, zadirući u tržišni udio drugih-zemalja izvoznica nafte. Do studenog 2018. proizvodnja nafte u Sjedinjenim Državama dosegla je 11,7 milijuna barela dnevno, premašivši Saudijsku Arabiju od 10,63 milijuna barela dnevno i Rusiju od 11,41 milijun barela dnevno, što je čini najvećim svjetskim proizvođačem nafte. Do 2019. Sjedinjene su Države nadmašile Saudijsku Arabiju i postale najveći svjetski izvoznik sirove nafte, oslobodivši se ovisnosti o uvoznoj nafti.
